5 DANA KOJE ĆEMO  PAMTITI

     Već odavno se svi pripremaju, torbe i kuferi se pune odjećom, kupaćim kostimima i ostalim sitnicama koje nikome vjerojatno neće trebati. Uzbuđenje u srcu raste iz dana u dan, a onda dolazi 16. 04., datum koji će se zauvijek pamtiti.
To je datum kad smo se mi osmaši pozdravili s Opuzenom i odlepršali put Krapinskih toplica. Sa suzama radosnicama u očima prošli smo Krku, razgledajući sve oko sebe kao da smo prvi put tu. Suze su potekle i na Plitvicama, ali ne iz naših očiju, nego s tmurnog neba, i te su nas suze otjerale iz nacionalnog parka.

   Bez obzira na sve, najsretniji smo bili tu večer, kad su sobe već bile neuredne, torbe raspakirane, a mi spremni za disko. Jedva smo čekali, jer je to značilo da je počela naša kratka sloboda. Ta večer je bila nezaboravna, ludovanje u disku i po sobama svi će pamtiti zauvijek.
No, ni sljedeći dan nije bio ništa gori. Posjet Zagrebu zažario je naša srca, veselili smo se posjećivanju glavnog grada, iskreno, samo radi trgovačkog centra. Pošli smo prema Tehničkom muzeju. Ponovno smo odgledali sve zvijezde, motore, aute, padobrane i tko zna što još. Nakon svega toga, mislim da se svakome od nas najviše svidio Teslin dio. Upoznali smo struju po prvi put uz primjere, neki su struju doslovno osjetili na svojoj koži, vjerujte mi. Glad nas je preuzimala već kod obilaska gornjeg grada, tako da ručak i nije dugo potrajao. Nastavili smo do zoološkog vrta. Svi su imali osobni izbor kamo će ići. Tako smo se mi raspršili po Zoološkom kao mušice u zraku. Svi su sve životinje gledali s oduševljenjem, kao da ih vide prvi put. Potajno u svima nama raste iščekivanje. Ne morate ni pitati što smo tako željno čekali. Pa Arenu centar! Tamo smo se mogli igrati ''odraslih''. Sami smo trošili novac u brojnim trgovinama, nalazili se s prijateljima, šetali i zabavili se.
Rano jutro sljedećeg dana sa sobom je nosilo i putovanje do baroknog grada Varaždina. Oduševilo nas je groblje na kojem smo se dugo zadržali, crkve, anđeli čuvari, kip Grgura Ninskog... Slušali smo vodiča u polusnu, neispavani, i upijali neke rijetke, zanimljive informacije. Razbudili smo se tek na Vuglec Bregu, seoskom imanju na kojem smo mogli upražnjavati razne sportske aktivnosti. Ipak, dosta nas je izabralo svoj omiljeni sport – ležanje na travi i zezanje. I mi i nastavnici smo dobili dugo očekivani odmor jedni od drugih.
Mariju Bistricu smo dočekali s jednakim ''oduševljenjem'' kao i Varaždin. Pogotovo smo bili sretni kad su nas, umorne, dočekale duge staze uzbrdo. Naravno da je riječ o sarkazmu. Križni put je bio tako težak da su, vjerujem, svi osjetili križ na leđima. Unatoč tome, vrijedilo je popeti se na vrh brda i vidjeti predivan prizor, crkvu i njenu okolicu. Valjalo je i sići odatle da bi se ispunio ostatak rasporeda za taj dan, posjet Krapini, pronalazištu pračovjeka i muzeju evolucije. Mislim da je to jedan od najzanimljivijih muzeja koje je itko od nas ikada posjetio. Umjesto dosadnih priča, nas su dočekali filmovi, animacije i modeli, što uvećani, što umanjeni. To je prvo razgledavanje muzeja za koje mogu sa sigurnošću reći da je bilo zanimljivo i ugodno. Za razliku od starog dvorca Trakošćana, na kojem je dosta nas, kao prvo izgubilo novac na računu mobitela, zbog promjene mreže, i kao drugo skoro zaspalo. Bez uvrede Draškovićima, jer vjerujemo da je u 13. stoljeću njihov dom bio krik suvremenosti, no sad nam se takav ne čini. Radije bismo se mi spremali za disko tu večer, pa ipak je ovo zadnji dan ekskurzije. Jesmo, spremili smo se, i dobro zabavljali. Raspoloženje je u sekundi splasnulo kad nas je straža razrednika u hodniku hotela dotukla. Suze su pratile tu večer naše nove prijatelje.
Novo jutro, novi dan, dan za odlazak. Nitko nije htio ići, svima je bilo žao što je sve gotovo.Tko ne bi htio ostati na izletu sa svim prijateljima iz osnovne, tko se ne bi htio s njima još više zbližitii. Bezvoljno smo prolazili Plitvicama koje su nas čekale još od onog prvog kišnog dana, dok su se u nama borila sreća što se napokon vraćamo domu, i tuga što napuštamo Krapinske toplice, najbolji dio školovanja u osnovnoj školi. Nova i poboljšana prijateljstva su bila s nama i u autobusu, dok smo navijali, zezali se, pjevali i ludovali. Nitko nam nije mogao oduzeti tu sreću. Sad većina vas misli da smo cijelim putem skakali kao divljaci, ali ne. Većinu nas je nakon par sati svladao umor i neispavanost od proteklih dana, pa smo, začudo, do Opuzena putovali mirno. Koliko god nama nedostajao disko, bazeni svaki dan, društvo i hotel, svi moraju priznati da im je bilo bar malo drago što napokon ponovno vide svoju obitelj i dom. Ako ne ni to, onda su se bar razveselili vlastitim krevetima, zar ne?